Kučar je usamljeno brdo s dva vrha iznad rijeke Kupe, koje ima posebno mjesto ne samo u povijesti Bele Krajine, već iu povijesti šireg područja današnje Slovenije. S nadmorskom visinom od 222 m i blizinom rijeke Kupe, koja je u ovom dijelu toka već sada plovna i za veće riječne brodove, Kučar predstavlja važnu stratešku točku koja je omogućila kontrolu riječnog prometa i obližnje pogodne obradive površine.
Kasno brončano doba
Najranija naseobina na Kučaru nastala je između 1200. i 800. godine prije naše ere, a tijekom starijeg željeznog doba (800.-300. pr.n.e.) razvija se u karakterističnu visinsku utvrđenu naseobinu. Bila je zaštićena zidinima s temeljima od suhozidne gradnje s drvenom nadgradnjom, a jezgru su joj činile nastambe od drvenih obrađenih balvana premazanih glinom i vapnom te pokrivenih suhom slamom.
Željezno doba
Tijekom mlađeg željeznog doba (300. – 35. pr.n.e.) dolazi do promjene vodećih političkih rodova na Kučaru. Stara groblja sjeverno od naseobine su napuštena, a na sjeverozapadnom podnožju brda nastalo je novo groblje u kojem su se mrtvi sahranjivali u ravne paljevinske grobove. U jednom od tih grobova otkriven je bogati kožni remen s brončanim limom, kojemu je dodan izuzetno rijedak zlatnik keltskog plemena Boi koji datira u vrijeme oko 300. godine pr.n.e.
Čini se da je u 4. st. pr. n. e. Kučar došao pod vlast susjednog moćnog plemena Japoda (Iapodes), čiji se teritorij protezao daleko, sve do rijeke Une u Bosni. Pod japodskom vrhovnom vlašću Kučar postaje najsjeverozapadnija točka japodskog teritorija, koja graniči s područjem keltskih Latobika (Latobici) s manjim središtem iznad današnje Metlike i jezgrom teritorija u Dolenjskoj. Kao dio kapelskih Japoda, Kučar ostaje izvan rimske vlasti sve do kraja 1. stoljeća pr. n. e. Oktavijan, kasniji rimski car August, vojno je pokorio Japode 35. pr. n. e., čime je i područje današnje Bele krajine bilo podvrgnuto rimskoj vlasti. Pod rimskom vojnom upravom u prvim desetljećima 1. stoljeća, Kučar, tada naselje staro više od tisuću godina, napušteno je.
Na području današnjeg sela Otok, samo nekoliko kilometara istočno od Kučara, niklo je novo, antičko ravničarsko naselje. Naseobina u selu Otok naslijedila je naseobinu na Kučaru na užem području, a u razdoblju antike (1.-4. st. n. e.) postala je središtem ovog dijela Bele krajine kojemu su pripadala i manja sela u neposrednoj blizini. Nedaleko se protezao veći carski posjed kojim je upravljao vilicus, upravitelj carskih posjeda, čiji su prihodi spadali pod carsku kuću.
Klasična antika
Ponovno naseljavanje brda Kučar uslijedilo je u politički nestabilnom razdoblju kasne antike. Tijekom 5. stoljeća, stanovništvo iz Otoka i obližnjih sela povuklo se na brdo i tu osnovalo naselje, a naselilo se i u podnožju samog brda. Tako je nastalo kasnoantičko naselje na Kučaru, čiji središnji dio čini zidinama ograđeno ranokršćansko središte s dvije crkve, zidanom nastambom s grijanjem (hipokaust) i krstionicom na sjevernom, višem od dva vrha Kučara.
Kasnoantičko stanovništvo ovog područja bilo je kršćansko, a postojanje dviju crkava na brdu govori da je ova zajednica bila brojna, uključujući nekoliko obližnjih sela, a na Kučaru je najvjerojatnije bio i visoki predstavnik ranokršćanske crkve. Čak se spominje mogućnost da je na Kučaru živio biskup, čime bi ovo naselje postalo civitas, kasnoantički grad s biskupskim središtem. Crkveno središte na sjevernom vrhu Kučara bilo je zaštićeno zidinama s kulama, što svjedoči da je naselje bilo ugroženo. Iz nepoznatih razloga kasnoantička naseobina zajedno s ranokršćanskim središtem napuštena je početkom 6. stoljeća, a u srednjem vijeku više nije ponovno naseljena.
Pronalazak zlatnika (2018.) i negovske kacige te niza drugih dragocjenosti (2020.) u Pezdirčevoj njivi, Podzemelju i ispod Kučara svjedoče o zanimljivim povijesnim događajima u destinaciji. Vjerojatno se ovdje kriju mnoga bogatstva, zbog čega navedeni lokalitet predstavlja važniju arheološku točku u Sloveniji i cijeloj srednjoj Europi. Njegovim istraživanjem dobit će se još više odgovora o starijem željeznom dobu i prijelazu u mlađe željezno doba.