Bela krajina je teritorij između Kočevskog Roga, Gorjanaca i rijeke Kupe, gdje se oštri vapnenac krasa susreće s obroncima plodne ravnice panonske nizine i skriva priče prošlosti s kojima se jednostavno morate upoznati.

Srednje kameno doba

Povijest destinacije seže sve do prve polovice 5. tisućljeća prije naše ere, kada su prvi ratari i proizvođači metala naselili Belu krajinu. Prostor za naseljavanje tražili su u plodnim i sigurnim okukama većih belokranjskih rijeka, gdje su uređivali najjednostavnije nastambe. Veliki zjot kod Sečjeg sela, Dolenjski zdenc kod sela Dolenjci, Grdanji skedenj iznad Dobličke gore i niz drugih špilja pružale su sigurnost od nevremena i prirode dubokih šuma, močvarnih obala rijeka, punih divljih i opasnih životinja. Ti su ljudi uglavnom bili sakupljači šumskih i riječnih plodova, a u manjoj mjeri lovili su također divljač i ribu.

Mlađe kameno doba

Okoliš su počeli osjetnije mijenjati paljenjem i krčenjem šuma, stvarajući tako sve veće pašnjake za pripitomljenu stoku i goveda, kao i uvjete za najranije jednostavno ratarstvo. Uz te prostore često su se uređivala skromna obitavališta. Poljoprivredne i zanatske djelatnosti te sve veći broj stanovnika polako su tjerale stanovništvo na naseljavanje pokrajine, osobito u područjima oko Lahinje, Kupe i Krupe. Među ranijim selima današnje Bele krajine, koja pripadaju bakrenom dobu, bila su naselja u Pustom Gradcu, Kamenicama kod Gradca, Griblju i drugim poljoprivredno pogodnim i zaštićenim mjestima uz vodu.

Rano brončano doba

Prije otprilike 3000 godina počela su naseljavanja na mjestima koja su bila dobro prirodno zaštićena, nudila su sigurnost i omogućavala kontrolu prostora, a istovremeno osiguravala blizinu vode, pašnjaka i polja na kojima se uzgajala hrana. U to vrijeme nastaje niz najranijih naselja u okolici današnjeg Kučara, Črnomelja, Vinice, Metlike, Semiča i Dragatuša, koji zajedno s još manjim zaseocima čine mrežu najranijih sela. Sagrađeni su na dobro osiguranim mjestima zbog opasnosti od drugih zajednica, raznih skupina ratnika i razbojnika koji su otimali ljude, pljačkali stoku i goveda. Sela su bila rodovski ili obiteljski povezana, međusobno su se natjecala i surađivala te su se znala zaštititi od mogućih neprijatelja. Kučar nad Podzemeljem bio je središte istočnog i središnjeg dijela Bele krajine i najvažnije gradište u pokrajini. Vodeći sloj stanovništva iz Kučara i drugih belokranjskih naselja održavao je u mlađem željeznom dobu trgovačke veze u blizini i daljoj okolici.

Kasno brončano i željezno doba

Unutar ogromnog Rimskog Carstva, Bela krajina bila je malena pokrajina negdje na ili duž granice provincija Panonije i Dalmacije. Predstavljala je ruralno područje, gdje su veliku većinu stanovništva činili stariji ljudi koji su postupno prihvaćali rimsku kulturu. Započela je romanizacija koja je stanovništvo Bele krajine još više približila kulturi Carstva. Važnija starija naselja, poput Črnomelja, Šlemina i Kučara, Rimljani su preuredili i iznova organizirali, a manja naselja i sela počela su živjeti kao dio ogromnog rimskog ladanja. Bela krajina na jugu i istoku omeđena je rijekom Kupom, u antičko doba važnom rijekom kojom se odvijao promet i transport raznih roba iz cijelog Rimskog Carstva. Trgovina i promet po rijeci Kupi doveli su početkom 4. stoljeća kršćanstvo u Belu krajinu.

Klasična antika

Razdoblje od početka 4. stoljeća nadalje predstavlja razdoblje iznimnih promjena u Beloj krajini. Kasnoantički Črnomelj razvio se kao važno središte u široj predstraži obrane Italije. Naselje je dobilo visoke i jake zidine s kulama, a unutar naselja otkrivene su stambene zgrade i ranokršćanska crkva s mozaikom. Drugo kasnoantičko naselje bio je Kučar nad Podzemeljem, gdje je podignuto ranokršćansko središte s dvije crkve i velikom stambenom zgradom zaštićenom bedemima i kulama, koje je predstavljalo prirodno središte ovoga dijela Bele krajine. Kučar je iz nepoznatih razloga napušten početkom 6. stoljeća, a kasnoantički Črnomelj su potkraj 6. stoljeća razorili Avari.

Srednji vijek

U srednjem vijeku Slaveni su naselili mjesta s vidljivim ostacima antičkih središta, koja su se obično nazivala Gradac, Crkvište ili Gradište. U to doba Bela krajina se zvala Metlica, što dolazi iz slavenske riječi »metlicsah« koja znači pogranično područje. Bila je dio srednjovjekovne Slavonije koja je u 11. stoljeću pala pod vlast Ugara, predaka današnjih Mađara. Pod ugarskom vlašću Bela krajina ponovno je crkveno organizirana i spada pod zagrebačku biskupiju.

Tako su u 12. stoljeću u Črnomelju, Semiču, Vinici, Rosalnicama i Podzemelju blizu Krasinca podignute najstarije srednjovjekovne crkve Bele krajine. Srednjovjekovne bitke i pljačke zahvatile su pokrajinu sredinom 12. stoljeća, kada su u Belu krajinu s dolenjskih dvoraca prodrli vitezovi i sluge grofa Alberta Višnjegorskog, koji su potom između 1196. i 1204. godine zauzeli cijelu Belu krajinu. Bela krajina tada se počinje razvijati u okviru Svetog Rimskog Carstva njemačke nacionalnosti, u čijem je sastavu ostala više od šest stoljeća, sve do 1806. godine.
Unutar političkog i kulturnog okvira Svetog Carstva počinje se razvijati karakterističan feudalni krajolik. Prvi čin toga procesa je osnivanje župe Črnomelj u listopadu 1228. godine. Črnomelj se počeo ubrzano razvijati kao trgovište i privlačiti stanovništvo iz drugih gradskih naselja u Dolenjskoj, kao i iz obližnjih prostora preko Kupe. Početkom 13. stoljeća u Črnomelju je sagrađen najstariji dvorac u pokrajini, a oko 1300. godine slijede dvorci u Metliki i Gradcu. Bela krajina dobila je dvorce, plemiće i trgovišta, razvila se civilizacija i kultura srednjoeuropskih obilježja. Ladanje 13. i 14. stoljeća obilježeno je rodovskim selima slavenskog stanovništva. Osnivanjem naselja Novi trg u Metliki, današnjem gradu Metliki, oko 1300. godine razvija se novo središte pokrajine.
Početak 15. stoljeća obilježen je prvim prodorom osmanskih konjanika (turski pohodi), koji su u listopadu 1408. godine prodrli do grada Metlike i opljačkali bližu okolicu. Sve do posljednje četvrtine 15. stoljeća pokrajina je manje-više uživala u miru, ali je u šest desetljeća između 1469. i 1529. godine doživjela najgore oblike osmanske pljačke, paleža, otimanja i razaranja. Bela krajina tada je izgubila velik broj stanovnika, a neka su sela potpuno opustjela; teško je stradao grad Metlika i prigradska naselja, a isto vrijedi i za Črnomelj.
Početkom 16. stoljeća, samo dvadesetak kilometara od Kupe uspostavljena je granica s Osmanskim Carstvom, a Bela krajina postaje bedem Carstva. Ovo doba obilježeno je prisutnošću raznih konjaničkih i streljačkih odjela pokrajinske i kneževske vojske. Uzdržavanje ove vojske donosilo je dobre prihode građanstvu Metlike, Črnomelja i nizu plemićkih obitelji Bele krajine.

Novi vijek

Prvo razdoblje osmanskih prodora obilježeno je prodorima velikih postrojbi, čak i nekoliko tisuća i više konjanika, a nakon 1530. godine Belom krajinom više ili manje haraju manje postrojbe osmanskih haramija, hajduka, martoloza i drugih lako naoružanih vojničkih službi. Posljednji veliki pohodi zabilježeni 1575. i 1579. godine zahvatili su grad Metliku i obližnju okolicu, ali ne i ostatak Bele krajine. Izgradnjom karlovačke tvrđave 1579. godine uspješno su spriječeni daljnji prodori i zaštićene Bela Krajina, Kočevsko i Dolenjska, a potom su se do kraja 16. stoljeća uz rijeku Kupu podizale obrambene kule. Novi obrambeni sustav zaštitio je pokrajinu, a tijekom 17. stoljeća osmanske konjanike ne nalazimo više u Beloj krajini. Pokrajina je polako krenula putem obnove.

Za zaštitu od osmanskih konjanika i razbojnika, od zadnje četvrtine 15. stoljeća obnavljaju su stare gradske zidine Metlike i Črnomelja, a u Vinici, Semiču i nekim drugim selima podignuti su logori za zaštitu seoskog stanovništva. Sredinom 16. stoljeća na ovo područje doseljavaju se uskoci. Njihove prve zajednice dolaze u Belu krajinu i Žumberak nakon 1530. godine. Uz uglavnom pravoslavne uskoke, u bespuća Bele krajine bježe i katolički Hrvati, što umnogome mijenja stanovništvo ove pokrajine, njezin jezik i kulturu.

Upravo zbog tih migracija kranjski polihistor Janez V. Valvasor u 17. stoljeću opisuje Belu Krajinu kao zemlju Kranjaca, Hrvata i uskoka, spominje hrabrost uskoka i velika hrvatska sela. Veliki vjerski preokreti 16. i 17. stoljeća – pojava protestantske reformacije i kasniji vjerski razdor i ratovi – zahvatili su i područje današnje Bele krajine.

Uz podršku belokranjskog plemstva, protestantski propovjednici su s velikim žarom širili svoju kršćansku istinu i obećavali da će širenjem protestantskih knjiga duboko u Osmanskom Carstvu konačno zavladati mir, a sultan će uvidjeti istinu reformirane vjere, čak će se i preobratiti. Sve do zadnjih desetljeća 16. stoljeća i Metlika i Črnomelj postaju potpuno protestantski. Pad reformacije uslijedio je nakon 1598. godine, kada su protjerani protestantski propovjednici, što im je onemogućilo bogoslužje. Protestantizam je poražen, a posljednji belokranjski protestanti opstali su do 1615. i 1617. godine.

Početak 19. stoljeća obilježen je dolaskom francuske carske vojske koja je za vrijeme Napoleona okupirala područje Kranjske, južne Hrvatske i Dalmacije te ustanovila tzv. Ilirske pokrajine sa središtem u Ljubljani. Francuska vlast promijenila je pokrajinsku upravu, ali nije ukinula silno omraženi feudalizam. Postojala je samo do 1813. godine, kada se francuska vojska povukla, a s njom su prestale postojati i francuske Ilirske pokrajine. Obnovljena je uprava Austrijskog Carstva. Stari poredak trajao je do rujna 1848., kada je konačno ukinut feudalizam. Tako su prestala postojati stara feudalna vlastelinstva koja su pola tisućljeća obilježavala život i gospodarstvo cijeloga carstva, pa tako i Bele krajine. Dvorci i plemići izgubili su svoje podanike.

Črnomelj je postao novo upravno središte pokrajine, gdje je ujedno preseljeno i okružno poglavarstvo za cijelu Belu krajinu. Započinje doba modernizacije, u Gradcu je podignut prvi industrijski pogon u Beloj krajini, ljevaonica željeza u vlasništvu Franza viteza Fridaua, u kojoj se proizvodilo streljivo na granici s Osmanskim Carstvom i razni uporabni metalni predmeti za tržište. Za potrebe željezare izgrađen je i ugljenokop u Kanižarici kod Črnomelja. Pokrajina je krenula putem industrijskog razvoja.

Sredinom 19. stoljeća stanovništvo Bele krajine naraslo je na više od 32.000 stanovnika, što je više nego danas (oko 26.000), a pokrajina je jedva mogla podnijeti vlastito stanovništvo. Krajem 19. stoljeća Bela krajina još uvijek je bila izrazito ruralna, od gotovo 30.000 stanovnika grad Metlika je imao 1.438 stanovnika, a Črnomelj 1.055 stanovnika. Građanskog stanovništva bilo je manje od deset posto i nije se bitno razlikovalo od ostalih rubnih dijelova Kranjske.

Tijekom 19. stoljeća u Beloj krajini širila se slovenska nacionalna misao, a počelo se proučavati i bogato nasljeđe njezinog raznolikog stanovništva. Čitaonice u Metliki i Črnomelju širile su slovenski jezik i književnost, a istodobno su postojale razne udruge koje su širile korisna znanja, ali i političku misao te kulturno i folklorno djelovanje.